Vaništa je rekao kako voli crtati prizore u sumrak ili u magli, kad se nevažni detalji gube i ostane samo ono bitno. Naša je želja nekako bila ići u tom smjeru, svesti arhitektonsku gestu na minimalno vidljivu, svojevrsno „pospremanje“ koje će optimalno istaknuti zatečenu, prikrivenu vrijednost. Neke od tih zatečenih vrijednosti bila su i svojevrsne „nematerijalne“ kvaliteta prostora, ambijent koji je proizlazio iz sjene dviju velikih platana, zvuk vjetra kroz njihove krošnje, miris bagrema na početku Poljane Šime Budinića, jako svjetlo i blaga sjena...
Sve je to davalo jednu „metafizičku“ kvalitetu, specifičan spleen mjestu, koja ga čini drugačijim od ostalih trgova u Zadru.